Search

The Tinder Swindler - priča o psihološkim igrama, prevari i društvu koje krivi žrtve

The Tinder Swindler - priča o psihološkim igrama, prevari i društvu koje krivi žrtve

Tekst: Tina Lončar

Još davnih dana, dok smo na posljednjim stranicama Glorije znatiželjno prebirali po naputcima koje je svesrdno davala ženama, Žuži Jelinek je napisala jedan od savjeta koji su kasnije postali dijelom njezinih "10 zapovijedi" i ušli u anale. "Ljubav svakome, PIN nikome". Je li tu veliku životnu lekciju Žuži naučila nakon što je nekom od ljubavnika podarila povjerenje, a on joj je zauzvrat pomeo bankovni račun, ne možemo znati, no poprilično sam sigurna da bi svoj savjet što "ne davati" danas nadopunila i s lozinkama za društvene mreže, golišavim fotkama, preslikama osobnih iskaznica, putovnica i kreditnih kartica, ali i time da budemo oprezne kome ćemo na Tinderu pokloniti svoj "swipe right". No, koliko zbilja možemo biti oprezni? Na beskonačnim pustopoljinama dating aplikacije, moguće je pronaći svakojaka bića, od likova koji se fotkaju s puškama i ubijenim jelenima, preko onih koji na golom torzu imaju pet kila Photoshopa do onih koji su zaručnicama zamaglili lice, no većina, ipak, ne postavlja fotografije na kojima piše "ja sam lažnjak ili šupak". To jesu li šupci, ili još gore prevaranti koji bi nas mogli koštati para, živaca i samopouzdanja, na žalost, ne možemo saznati iz četiri pomno probrane fotografije.

The Tinder Swindler - priča o psihološkim igrama, prevari i društvu koje krivi žrtve (фото 1)

U petak predvečer progutala sam Netflixov dokumentarac "The Tinder Swindler". Imajući na umu cijelu paletu prevara koje se ljudima serviraju na internetu, od darežljivog nigerijskog princa koji baš vama želi prebaciti ostavštinu svog oca tešku milijune dolara, preko izgubljenog rođaka koji vas se sjetio nakon što se openezio u Americi i sad teško boluje, do vojnika koji je zaglavio u mirovnoj misiji i može ga spasiti samo ljubav usamljene udovice iz Donjeg Miholjca i 5000 eura, ušla sam u ovu priču vrlo skeptično. Bit ću iskrena, ušla sam u ovu priču s predrasudom da se "to meni nikad ne bi moglo dogoditi". No, kako se priča zaplitala i postajala sve bizarnijom, moja predrasuda polagano se topila. Ne, nemam namjeru prepričavati radnju filma. Oni koji su ga pogledali, znat će o čemu pričam, a oni koji nisu će, nadam se, biti toliko suvisli da se suzdrže od sudova koje se baziraju samo na pretpostavkama i iluzijama o vlastitoj superiornosti.

Uglavnom, ono što je najviše poljuljalo moju ideju "da se to meni nikad ne bi moglo dogoditi" jest to što je varalica s Tindera (iliti Simon Leviev) otišao prokleto daleko. Servirao je prevaru na kakvu nismo navikli. Prevaru koju dosad nismo stigli "naučiti". Simon nije ukrao fotku Ryana Reynoldsa s interneta i predstavljao se kao bogati kirurg iz Kanade ili mirotvorac iz Afrike kojeg su zarobili pobunjenici pa traži da mu pošaljete lovu za otkupninu, premda ga nikad u životu niste vidjeli. Simon nije aljkav i brzoplet. Simon je lik koji je pedantno konstruirao svoj lažni identitet "nasljednika dijamantnog carstva" pazeći pritom na svaku sitnicu, od toga da mu u prilog idu informacije koje možete pronaći na Googleu do toga da se fotošopirao u sliku sa stvarnim "kraljem dijamanata" predstavljajući ga kao svog oca, no ono što je njegovu priču činilo najvjerodostojnijom je njegov ekstravagantni lifestyle, odsjedanje u najskupljim hotelima, letovi privatnim avionima, obroci koji su se sastojali od jastoga na pjenicama od preseransa, čarape koje koštaju više od prosječnog kaputa i, ukratko, sve ono što smatrate da čini život jednog milijardera. Tko bi pomislio da je tip prevarant? Vidjeli ste lovu svojim očima. Možete mi tvrditi što god hoćete no u trenutku u kojem lik istresa vreću s parama za kojekakve đakonije, nema jebene šanse da ćete pomisliti: "Ovo je sigurno financirano kroz Ponzijevu shemu". E sad, druga je priča biste li mu dali lovu kada bi ju tražio. Neki bi, neki ne bi. Cecilie Fjellhøy, Pernilla Sjoholm i Ayleen Charlotte (i tko zna koliko drugih), nažalost, jesu. Zašto? Zato što su bile savršena meta.

The Tinder Swindler - priča o psihološkim igrama, prevari i društvu koje krivi žrtve (фото 2)

Svaki prevarant na svijetu ima svoj tip žrtve koja će popušiti njegovu foru. Najčešće one koji su im sušta suprotnost, empatične, one u koje možete imati povjerenja i one koje takvu prevaru ne bi mogli zamisliti niti u najluđim snovima. Niti Simonova prevara, zasigurno, nije bila stopostotno učinkovita. Film to ne prikazuje, no sigurno je tu i tamo naišao na žene koje su mu u trenutku traženja "pozajmice" rekle da se goni u vražju mater i ne zove ih više, bilo da su ga prokužile, bilo da su oprezne ili zato što svoje pare jednostavno ne posuđuju. Ali, kako to obično biva, pitanje je statistike. Ponekad se možda zajebu, no narcisoidni manipulatori i prevaranti znaju nanjušiti metu. Ono što je Simon radio je psihološka igra. I to vrlo pametna, pedantno promišljena psihološka igra. Prije nego što bi uzeo, "nesebično" bi davao. Slao bi vam bukete veličine garsonijere u Gajnicama, vozikao vas svojim privatnim avionom, naručivao sve s jelovnika u pompoznim restoranima, gugutao bi i slao ljigave poruke koje nisu ljigave nego slatke kad si zaljubljen (i glup), samo bi se odjednom pojavio u vašem rodnom gradu da vas vidi, vodio bi ljubav s vama na svilenim plahtama i obećavao brda i doline. Planirao s vama budućnost, stanove i potomke. I tako bi to trajalo mjesecima sve dok se ne bi zatelebale. MJESECIMA. Učinio bi sve da se osjećate posebnima i važnima. Znao je da je misao koja će se nastaniti u glavi buduće žrtve "nasljednik dijamantnog carstva misli da sam posebna i važna" - vrlo snažna misao. Misao za koju ćete učiniti sve da ju zadržite, pa čak i pod cijenu toga da ignorirate crvene zastavice. Znao je i da će, osim privrženosti, stvoriti osjećaj da bi bilo dobro da mu ponešto i vratite. A onda bi se iznenada našli u situaciji da mu stvarno možete vratiti jer "njegov je život u vašim rukama" - i to bi na koncu završilo tako biste se našli u dugovima, otplaćujući zajebanciju na Mikonosu nekog seronje s Tindera za kojeg ste mislili da je budući otac vaše djece, jadni ste, poniženi i siromašni. "One little swipe can change your life forever". Jednom riječju: stravično. Simon je podigao ljestvicu. Pa, s nekima je bio u vezi duže od godine dana! Što je iduće? Da budemo u vezi sedam godina i da nam mali Siniša kreće u prvi razred?

OK, i dalje ste uvjereni da ne biste nasjeli. Rekla bih vam da je lako procijeniti da "se to vama nikada ne bi dogodilo" kada unaprijed znate narativ priče, zaključak i poantu. No, stvarni život ne dolazi sa scenarijem i uputama, nepredvidljiv je i ponekad zajeban, ljudi ponekad nose maske i imaju skrivene namjere, a naše odluke često su zamagljene našim osjećajima, uvjerenjima, težnjama ili prijašnjim iskustvima. Možda ste toliko intuitivni i oprezni da biste zbilja odmah vidjeli sve crvene zastavice. Nažalost, i vlastito iskustvo, a i iskustvo ljudi u mojoj blizini govori mi da ponekad popušimo nevjerojatne stvari i nasjednemo na nešto što smo mislili da nikada ne bi. Ja sam recimo, oduvijek bila uvjerena da nema šanse da će me gnječiti narcisoidni manipulator, pa me gnječio sve dok se nisam dovoljno osvijestila da uvidim da sam zarobljena i da sam se pretvorila u nešto što nisam ja, prijateljice i poznanice nailazile su na sociopate i psihopate, manijake i šupke koji su dugo izgledali kao posve normalni ljudi. I to ne samo na Tinderu. Cijelu tu paletu grozomornih bića koji će ti zagorčati život možeš pronaći i na koncertu, i u redu za referadu i pored škrinje za sladoled. Tužno je to, no često će morati proći mnogo vremena dok ne čuješ alarm za uzbunu.

Baš zato, postoji nešto što me u čitavoj priči ljuti još više od same prevare. Ono što me u čitavoj raspravi oko Tinder Swindlera najviše zasmetalo, a koja se odmah povela u virtualnoj areni, jest to što se odgovornost opet prebacuje na žrtve, a ne na proračunatu nakupinu zla kakav je Simon (koji, usput budi rečeno, nije ispaštao niti otrpilike dovoljno koliko bi trebao). I ovoga puta, žrtve su "naivne", "glupačetine", "jadnice" i "sponzoruše". "Same su si krive što nisu vidjele da ih mulja", "same su si krive što im imponira novac"... Nije li naivnost ipak manji grijeh od proračunate zlobe? Što god da se u ovom svijetu dogodi, žrtve su uvijek krive. Krive su što su nasjele na prevaru, krive su što su silovane jer su nosile prekratku suknju i pile, krive su jer ih muž mlati, mogle su otići na vrijeme, kriv si kad posudiš nekome pola ušteđevine pa ti se ona ne vrati... Bila žrtva žena ili muškarac, čini mi se da je publici koja stoji sa strane i sudi - uvijek kriva žrtva. Baš zbog toga, biti prevaren dolazi s osjećajem srama. O tim pričama se dugo šuti, one se ne dijele i ostaju zakopane. O njima se šuti zato što ti, povrh svega što si proživio, najmanje treba osuda. A upravo je to ono što dobiješ od društva. Kriveći žrtvu jedino što činimo je da ističemo vlastitu nadmoć i ono što govorimo jest da se nama takvo što "nikada ne bi moglo dogoditi" jer smo "bolji, pametniji i oprezniji", te se tako podsvjesno štitimo od sličnih sranja. No, ono što žrtve u takvim slučajevima trebaju nije pametovanje svisoka od nekoga tko nikad ništa slično nije doživio. Jedino što žrtvama treba je empatija. A to treba i nama, jer empatija znači da smo sposobni "stati u tuđe cipele" i zamisliti scenarij u kojem bi se i nama moglo dogoditi slično. Život je ponekad takav, no često, kada kažemo da mi nešto ne bismo nikad, pošalje nam lekciju da vidimo da možda ipak i bi, nekad. I ta lekcija nikad ne dođe sa scenarijem i uputama.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više