Search

Kako je film The Lost Daughter srušio mit o idealnom majčinstvu

Tekst: Iva Parađanin

Mjesec dana prije porođaja bila sam preplašena. Iako sam naučila napamet što me sve očekuje i odgledala tisuće video vodiča kroz porođaj i isto toliko videa blogerica (od onih s milijunskim pregledima do onih s dvadeset) o prvim danima kada beba stigne kući, još uvijek sam drhtala od neizvjesnosti, preokreta u životnim navikama i straha od tog krhkog bića. Dan prije tog velikog, najranjivijeg događaja sanjala sam kako mi majušna beba kliže iz ruku i slama se na tisuću komadića jer je od stakla.

U takvom grču i iščekivanju, podrška okoline uglavnom dođe u obliku tapšanja po ramenu ili glađenja trbuha i uvijek jedne te iste rečenice: Ma sve to dođe “prirodno”.

Prirodno, prirodno, prirodno, prirodno - odzvanjalo mi je u glavi i stvaralo pritisak. 

Kako je film The Lost Daughter srušio mit o idealnom majčinstvu (фото 1)

 

I istina, neke stvari vam legnu više, neke manje. Nešto dolazi instinktivno, nešto ne. Neke bebe su zahtjevnije, neke su poput mirnih lutkica, ali sve majke se nalaze u različitim situacijama, okruženjima, emotivnim stanjima i to je normalno. Nešto nekome dođe prirodno, nekome ne.

 

 

Međutim, narativ koji se uglavnom servira kroz medije, pop kulturu i cjelokupno društvo je onaj potkovan mitom o savršenoj majci. To je ona uvijek dobro naspavana žena s urednom frizurom, vitkom linijom, uvijek raspoložena jer su joj djeca sve na svijetu, a djeca iz ovog mita su naravno uvijek sretna, mirna, precizno počešljana i u svako doba dana imaju svježe skuhan, zdrav organski ručak. Ova mitska žena je ispunjena, blista jer je majčinstvo sve što je ikad željela u svom životu i ono je u potpunosti ispunjava. I sve dolazi prirodno.

 

Kako je film The Lost Daughter srušio mit o idealnom majčinstvu (фото 2)

 

Majčinstvo je predivno, ali i izazovno, a o tim izazovima se ne govori dovoljno što ženama stvara dodatni pritisak, uz to da ih se često osuđuje u njihovim izborima. Međutim, u kinematografiji se ova mitska slika svemoguće idealne majke polako napušta. Filmski obrasci u kojima je majčinstvo uvijek magično, u okviru kojeg je žena koja želi i dijete i karijeru uvijek sebična i njena djeca su uvijek problematična, ili u okviru kojih postporođajna depresija ne postoji kao opcija polako izumiru. Prošle godine imali smo priliku pogledati nekoliko ostvarenja gdje briga o djeci nije idealizirana i prikazana je bez cenzure. Počevši od fenomenalne i teške serije Maid, u kojoj se samohrana majka suočava s rigidnošću institucija, zatim filma Tully u kojem Charlize Theron kao glavna junakinja prolazi kroz težak period depresije nakon porođaja, pa sve do najnovijeg filma Pedra Almodóvara - ova ostvarenja konačno nude iskrenost i time lakšu identifikaciju s vlastitim iskustvima.

 

 

“Ja sam neprirodna majka (I’m an unnatural mother),” u jednom trenutku izgovara Leda, protagonistica filma The Lost Daughter i istoimenog romana po kojem je nastao, a koji je napisala Elena Ferrante. Njenu ulogu u ovom filmu tumače Olivia Colman i Jessie Buckley, u mlađim danima. Obje pregenijalne u izvedbi, savršeno dopunjujući jedna drugu. Za redateljski dio posla bila je zadužena Maggie Gyllenhaal.

 

 

Ako niste vjerni Ferrante sljedbenici koji progutaju svaki roman koji ona napiše, evo ukratko radnje filma: Leda odlazi na odmor na izolirani grčki otok, ali njezin mir ubrzo na plaži prekida jedna velika, bučna kaotična američka obitelj. Leda ostvaruje naizgled idilični odnos s mladom majkom Ninom (Dakota Johnson), no odnos nje i njene kćeri Elene pobudi neugodna sjećanja na rane faze Ledina majčinstva. Ovo izaziva niz flashbackova kod Lede i u filmu pratimo situacije iz mladosti kada se nije uspijevala izboriti sa svim izazovima, osobnim i obiteljskim, što je rezultiralo njenim napuštanjem djece na određeni period. U nizu scena saznajemo kako je protagonistica u prošlosti prekršila neke od svetih postulata majčinstva stavljajući svoje potrebe i ambicije ispred potreba i ambicija svojih kćeri. Svjedočimo njenoj borbi sa zahtjevima brige o djeci i njenih osobnih izbora i usavršavanja s druge strane, kao i emotivne i seksualne gladi koja je uslijed zahtjevne uloge bila prigušena.

 

Kako je film The Lost Daughter srušio mit o idealnom majčinstvu (фото 3)

 

Sve ove scene možda su bile moguće i u nekim ostvarenjima ranije, ali se na ovakve junakinje gledalo osuđivački i one su mahom patile i bivale kažnjene zbog ovakvog ponašanja. U ovom filmu, priznanja sebi i opraštanja kroz koja prolazi Leda i s kojima se suočava su oslobađajuća, jer su iskrena prije svega prema njoj samoj.

 

 

“The Lost Daughter nije portret kajanja, zbog toga što Leda ima djecu ili što ih ostavlja. Ona nikada ne izgovara tu riječ, niti se čini da se osjeća izolirano od drugih emocija kao što su krivica, muka, ponos, ljubav. Redateljica se potrudila prikazati Ledu kao sve samo ne kao bezbrižnu osobu kojoj nije stalo”, navodi Guardian u jednoj recenziji.

 

 

U filmu, kao i u romanu, značajan lajtmotiv pripada lutki, onoj koja je u vlasništvu male Elene koja je posebno vezana za nju. Ipak, ako vam se film svidi bez čitanja knjige, moram naglasiti da su određeni dijelovi koji nadograđaju čitav podtekst priče, zbog koje ona biva i argumentiranija i kompleksnija, izostavljeni iz ekranizacije i možete ih pronaći u romanu.

 

 

“Hoće li ovo proći? Ovo, ne znam ni kako da to nazovem”, u jednom trenutku izgovara uznemirena Nina Ledi kroz suze i to je moment u kojem će se većina majki prepoznati i ovaj kadar i ova malena scena su možda jedan od najvećih zagrljaja i izraza razumijevanja i podrške koje nam je kinematografija priredila, a kada je majčinstvo u pitanju, u posljednjih nekoliko godina.

 

Related articles

Buro 24/7 Selection

više