Search

Zašto smo svi poludjeli za “Najgorom osobom na svijetu”

Tekst: BURO.

Bez prethodnog znanja i istraživanja, odmah sam kupila kartu za film “Najgora osoba na svijetu”. Dovoljan je bio plakat simpatične žene koja trči s predivnim osmjehom na licu i urednim “curtain” šiškama koje sam uvijek željela imati. Zanimalo me kojem cilju se toliko raduje, jer izgleda toliko slobodno, rasterećeno, sretno i … svoje. Ja imam taj osmjeh isključivo kada trčim prema Mc Donaldsu. Sam misteriozno-provocirajući naziv također golica i poziva da što prije pogledate i otkrijete koja nas to djela i osobine kategoriziraju kao “najgore na svijetu”. Antagonizam između naslova i slike bio je presudan. Što je to što nas danas svrstava u “najgore” pored svega kroz što prolazimo?

Zašto smo svi poludjeli za “Najgorom osobom na svijetu” (фото 1)

Dan prije projekcije saznajem da postoji mnogo više od šiški i zagonetnog osmjeha iza filma, a to je uvježbani dvojac: norveški redatelj i pisac Joachim Trier i scenarist i redatelj Eskil Vogt, zaslužni za Skandi hitove poput filmova Thelma, Oslo August 31st i Reprise. Plus, film je coming of age, a ja gutam sve što je coming of age i time održavam svoj vampirski identitet tinejdžerke u sebi.

Film je podijeljen na dvanaest poglavlja uz epilog, što me odmah kupuje jer volim književne oblike na filmu. Svaki odjeljak poput poglavlja u knjizi ima svoje ime, pa ćete tako gledajući film proći kroz naslove poput “Bad Timing” ili “ “Oral Sex in the Age of #MeToo”. Priča počinje kratkim odlomcima iz života glavne junakinje karizmatične Julie (Renate Reinsve) koja iz off-a govori kako je sa studija medicine otišla na studije psihologije, a onda je i od toga odustala jer se nije potpuno pronašla i odlazi na tečaj fotografije gdje otkriva svoju umjetničku dušu koja je dugo čamila u njoj. Nakon toga piše članak o oralnom seksu koji postaje viralan i shvaća da je ipak pisanje to što ona najviše voli raditi i čime bi se trebala baviti. “Bi trebala” je vrlo jaka i važna odrednica tijokom cijelog filma, jer se protagonistkinja upušta u sijaset situacija, u neke zato što je privlače, a neke zato što se bliži tridesetoj. Gori joj u glavi i pod nogama jer još uvijek nije riješila neke “životne stvari”, koje bi trebale biti riješene do tada. Mislim da je ovo dio gdje se najveći dio publike milenijalaca i poistovjećuje. Preispitivanja, pravljenje “pravog izbora” u oceanu predočenih, strah od prolaznosti i onoga što dolazi.

Usporedno s mijenjanjem interesa, obrazovanja, životnih navika, ona mijenja i ljubavne partnere. U svijetu punom mogućnosti, prilika, zanimanja, ljudi, ona je izgubljena, zbunjena opcijama, pod pritiskom da napravi onaj pravi za sebe, koji će je, na kraju odrediti kao osobu. Uranja u određene svjetove koji je čine sretnom, da bi kako vrijeme odmiče shvatila da tu uopće ne pripada. Na primjer, kada upozna poznatog strip umjetnika Aksela (Anders Danielsen Lie) koji je petnaest godina stariji od nje, zaljubi se i uživa u strastvenoj romansi iz snova, a onda ode s njegovim prijateljima na more i počne uviđati da uopće ne pripada tom svijetu i da je (opet) izabrala pogrešnu opciju. Kulminacija ove veze događa se kada par počne pričati o djeci, gdje Aksel zauzima stav da je vrijeme da imaju dijete, na što Julie odgovara da nije spremna. Nije spremna jer je potrebno da napravi više, ni sama ne zna što, ali je sigurna da nije napravila dovoljno.

Feminizam i ženska perspektiva u ovom filmu su nešto što se konstantno provlači i što je, priznajem, jako osvježavajuće i možda jedan od razloga zašto je toliko nas ovaj film progutalo i identificiralo se s Julie. Ona je osviještena žena koja kroz svakodnevne situacije preispituje položaj žene u društvu, komentira, pozicionira se kritički u odnosu na ženomrzačke stavove, nema idealistička očekivanja od majčinstva već je upućena što ono sve nosi, govori otvoreno o seksu i menstruaciji, educirana je o događanjima ženskog pokreta. Julie je po svemu sudeći zamišljena kao feministica, ali u ovoj izvedbi redatelj je nažalost pogriješio trudeći se da filmu ulije feministički ton, ali ne u cijelosti. U nekom trenutku on ljubavne krahove s muškarcima i emocionalnu nesnađenost glavne junakinje pravda odsutnošću očinske figure iz njenog života, točnije predstavlja je kao mladu ženu s daddy issues i time direktno ovaj film ubacuje u košaru onih s izraženim rodnim stereotipima i površnom analizom ljubavnih i seksualnih iskustava žena. Ali na kratko ćemo zažmiriti na to i vratiti se na milenijalce.

Zašto smo svi poludjeli za “Najgorom osobom na svijetu” (фото 2)

Julie nije najgora osoba na svijetu zato što je ostavila dečka ili zato što do tridesete godine nije našla stalni posao, osnovala obitelj i shvatila u potpunosti tko je. Naziv filma tumačim ironično i mislim da je ovo prije svega priča o milenijalskoj izgubljenosti, anksioznosti, strahu i preplavljujućem osjećaju grižnje savjesti koji nas prate i bockaju da moramo biti dovoljno dobri i napraviti prave izbore. U svijetu gdje su instant zadovoljstva, instant odnosi i poslovi postali imperativ, ostajemo zaglavljeni u limbu razmišljajući kako da isklešemo najbolju verziju sebe.

Kroz kratke, brze, zabavne, vizualno zavodljive kadrove a la Eric Rohmer, kakve bismo voljeli imati na svom Instagramu, taj angst je ono što Julie koči ali i pokreće u njenom životu. Ovo nisu problemi koji su izmišljeni u prethodnih nekoliko godina, ali film pojedina iskustva koja se vezuju za milenijalce identificira kao njihova univerzalna i razlaže ih, što mu je i osiguralo toliku popularnost ovih dana. Kako sam se ja, žena u tridesetima iz male sredine koje je tijekom studija došla u Beograd i tu ostala identificirala s junakinjom iz Osla (osim što želim te šiške i ne bavim se onim što sam završila)? Vrlo lako. I dalje isprobavam razne životne oblike koje postoje i tragam za novim verzijama sebe, jer nisam sigurna da se u trenutnoj osjećam dovoljno “svoje”. Nosim neukrotivi nemir koji mi oduzima samopouzdanje i utječe na izbore, iznad mene je i ja mu ništa ne mogu, jer živim ovdje i sada. Impulzivna sam, u isto vrijeme želim izlaziti petkom, subotom i nedjeljom i obići sve tulume, izložbe i koncerte, ali i živjeti u maloj kući na planini sa svojom obitelji i uzgajati organski cherry paradajz. Neodlučna sam u svemu, često čamim u nekom bestežinskom stanju gdje mi se čini da je sve neizvjesno, a prostor ispred mene izgleda kao ogroman ambis u koji ću se survati ako nešto ne poduzmem.

Donosim loše odluke za kojima žalim, u međuvremenu uživam u raznim zadovoljstvima ne znajući jesu li mala ili velika, ali kako vrijeme odmiče shvaćam i da su sva ta preispitivanja, greške, odnosi i mikro živčani slomovi upravo ono što me čini kompletnom osobom. Najgorom na svijetu.

Related articles

Buro 24/7 Selection

više